Oznake

,

Ovaj dan ću morati da prespavam. Makar izvesno vreme. Već drugi dan zaredom ostajem do sitnih noćnih sati, s tim što sam se sinoć naterao da spavam. Čisto da mi ne pređe u naviku, a i šta ako me večeras na Trgu ili u nekom lokalu zatekne “tup udarac umora u glavu”? Znam kako izgleda kad iznenadi. Nemoguće mu se odupreti.

Dobro je što je fejs uveo vremensku liniju. Tako mogu tačno da vidim šta sam sve u ovoj godini uspeo da uradim, a što se tiče proširivanja znanja. Otkako to radim u sopstvenoj režiji, ova godina je bila najbolja. Ko bi rekao da samo jedna pravilno odabrana knjiga može da odgovori na toliko pitanja?

Nije bilo posla za pare (onog što će da ostane kao radni staž), ali rad koji nikad neću moći da ozvaničim me ni ove godine nije zaobišao – par klinaca za matematiku. Još je veće zadovoljstvo što je među njima dete školskog druga. I to školskog druga iz reda onih koji me znaju od vremena kad još i ne znamo šta je to škola što nas odjednom sve snašlo.

Rešio sam da, ako ne radim ne treba da znači da ne treba ni da učim. Pa sam tako učio ono što volim. U savladavanju novog i ostvarivanju dugogodišnjih želja ove godine sam video sreću koju ne mogu da opišem rečima. Samo sitnim zadovoljstvioma koja sam, u čast svoje sreće pripređivao onima koje volim. Ne bih ja bio Sizif da nije bilo i padova, ali „Zvoncekova bilježnica“ je pomogla da neke stvari ne odu baš u bestraga.

Nekoliko prvih puta. Prvi put intervju. Ja sam radio, nisam odgovarao. „Operacija“ je bila „na živo“, ali sam se snašao. Posle prvog sedneš i, što bi rekao jedan gospodin: „inženjerski sagledaš“. Ovo ne valja, ovo bi moglo drugačije… U vremenu pomalo bezobrazno napadnog „self-advertising“-a, pišem ove redove koji bi mogli da me zakucaju u zemlju, da iz njih ne izvire poruka da sam spreman da učim i da se korigujem. Neopisiva slast je kad nešto domisliš ili uradiš sam. Jedino što treba vremena da se dođe do rešenja. Učenje preko interneta? Da, ali samo ako morate. I ukoliko ste kamikaza.

Ipak, najznačajnija su mi napredovanja „za ovim bučukom“ (moja tetka tako zove kompjuter). Ima stvari za koje tehnički nisam bio spreman do ove godine. Ostalo je još toga da se uradi, ali veliki deo posla je iza mene. Tek koliko da se nađe razlog da se vratim oblasti koju volim. I zato volim da pogledam s početka pominjanu „vremensku linuju“ na fejsu. Naravno da sam zabeležio sve te meni bitne korake napred.

Teško bih mogao da završim nabrajanje meni značajnih događaja ako ne bih pomenuo da sam ove godine upoznao neke od vas „sa cyber-a“. O tome sam već pisao,  ali i pisaću. Obožavam živu komunikaciju, face-to-face kontakte. To me inspiriše.

Želim svima koji ste nekad kliknuli na ovaj blog da u 2014-oj budete najpre živi i zdravi, da prenesete u 2014-u poneki izazov iz prethodne godine, da biste imali čime da budete zadovoljni kad izazovu odgovorite. A želim vam da im odgovorite u ovoj godini, a da u njoj stvrite neke za sledeću. I da se taj plamen nikad ne ugasi, jer nas on vuče napred. Želim vam da radite i da budete zadovoljni onim što radite, što ste uradili, da ako vam problem beži pronađete prečicu da ga prestignete i savladate. Neka zvuči nečasno, ali ako su problemi u pitanju, prepad s leđa se broji pozitivno. Makar se ova misao brojala negativno,

Na odlasku jedne za mene više nego uspešne 2013-te mogu da vam poželim da za godinu dana to konstatujete i za godinu koja će biti iza vas. Da je bila uspešna.

I neka večeras bude bučno.