Oznake
Četvrtak 24.4.2014.
Rekla je kako sam stalno na „fejsu“. Pitala je nešto kao: „Kako možeš tako intenzivno da komuniciraš?“
Mogu, pod uslovom da ne komuniciram. Nije teško razumeti, ali ipak…
Tačno je da mi je fejs uključen stalno. Ili ovako: ako me ne vidite ulogovanog na fejs, znači da nisam online ni za bilo šta drugo. Poslednje „svetlo koje gasim“ izlazeći iz web browsera je „fejs“ Ali to ne znači da uvek komuniciram. Jedan od tabova zaista jeste zauzet fejsom. Ako me neko traži, dovoljno je da skoči na „fejs“ i tu sam. Ako ne odgovorim a piše da sam online, ili sam zauzet drugim poslom, ili uopšte ne sedim pored kompjutera. I kad vidim odgovoriću.
Hvala mojoj blog-prijateljici koju sam večeras inače upoznao i „face-to-face“ u mom rodnom gradu (došla sa weba, bloga i fejsa u isto vreme). Postavila mi je pitanje s početka teksta i time bila uvod u nešto o čemu sam i ranije hteo da pišem.
Pre izvesnog broja godina („fejs“ je tek počeo da biva zarazom), jedna sada već verovatno bivša blogerka izbacila me iz prijatelja na fejsu. Nisam tražio objašnjenje jer sam znao: „Ako neko nema potrebu da me kontaktira jednom u dve nedelje, šta će mi kao fejs prijatelj?“ pročitao sam na njenom blogu mnogo pre nego što sam izleteo sa njene liste. I nisam imao prava da se ljutim. I nisam se ljutio, samo me malo udarilo u glavu to što sam dogurao do uslova za izbacivanje. Ona je samo „sprovela proceduru“ što bi nekad govorila moja razredna.
Pitam se šta bi danas Ta Blogerka rekla da je na mom mestu. Kako bi postupila? Da je ona ja, da li bi poizbacivala prijatelje sa kojima možda i mesecima nije progovorila nijednu reč? Da li bi, opet da je ona ja, imala nešto protiv da ona bude izbačena kao fejs prijateljica, jer nije sa svojim prijateljima možda nikad progovorila reč?
„Don’t disturb!” – I won’t
Današnja komunikacija, pa i povezanost na fejsu, srećom nije pod imperativom komuniciranja. Makar to ja tako shvatam. Time se, na neki način, „fejs-komunikacija“ približila realnom životu. Zbilja, zar morate da komunicirate baš sa svim prijateljima koje u realnom životu, „na raznim stranama sveta“ imate? Priznaću, ima prijatelja na fejsu sa kojima jedva da sam prozborio par reči. Pratim ih na drugi način.
Kad smo već kod komunikacije, ima nešto što primećujem kad je reč o komuniciranju na „fejsu“, a što mi je jako interesantno: iako su pokazali da su online, javili se sa druge strane fejsa, ima ljudi koji već posle druge rečenice spremaju odstupnicu, pripremaju teren da mogu u svakom trenutku da prekinu razgovor. Ne mogu da se otmem utisku lebdeće neprijatnosti sa druge strane što tako mora da rade. Ponekad mi se čini i da daju kontakt na fejsu samo da ne bi bili kontaktirani („Evo ti profil, ali nemoj da me cimaš!“). Evo ti kontakt, ali da ne kontaktiramo. Paradoks, ali kao takav živi.
I šta raditi kad vam se učini ovo što se meni par puta učinilo?
„Pomoć prijatelj(im)a“
Da bih čoveka svesno, s namerom, doveo u neprijatnu situaciju trebalo bi stvarno da me teško povredio. To se, srećom, ne dešava često. Fejs-prijatelji su mi, na neki način ipak prijatelji. Zato i prema njima, kao i prema real-world friends imam obzira. Da ih ne bih dovodio u priliku da se osećaju neprijatno, „preuzimam bele figure“:
S vremena na vreme pogledam ko je od prijaetlja online. Verovatno bi me vozači razumeli; oni imaju tako neke refleksne poglede – gledao sam ih dok voze. To gledanje na online fejs-prijatelje mi je asocijacija da se zapitam: „Gde su i šta rade?“ Da bih pitao, moram da stupim u konverzaciju, a možda neko nije raspoložen, možda će mu biti neprijatno da to kaže, pa će, recimo, da krene „taktiku povlačenja“; dobro bi me razumeli oni koji se profesionalno bave bezbednošću (recimo baza podataka): oni polaze uvek od najgore mogućnosti. I eto, ako bih pošao od najgore mogućnosti, mogao bih da pretpostavim da se nekome sa one strane ne ulazi u razgovor, iako „kaže“ da je na vezi. Tada primenjujem jedan, da tako kažem – trik: Otvorim neki editor teksta (Googlov dokument, Word dokument,…) napišem kao mail i sačekam da onaj kome je upućeno bude offline. On će shvatiti kao baš kao mail, a odgovoriće kad bude mogao.
Nahranio sam vukove i sačuvao ovce.
gostkodgroficenaveceri said:
Blog mi je nešto kao intimni dnevnik, a FB kao dnevnik (trudim se da bude samo za lepše događaje). Oba su na svoj način lični.
Ti si vuk čije online zavijanje volim povremeno da čujem kao dokaz prisustva u cyber-džungli (mislio sam prvo da napišem “šumi”, ali je odista sve to postalo kao džungla – svega ima).
Sizif said:
Meni je baš fejs kao online dnevnik zbog novotarije zvane timeline. Hvala stepenima privatnosti, pa mogu da biram šta ću od toga da delim i sa kim. Blog je kao ona rupa iz priča o Caru Trajanu sa kozjim ušima, čiji je berberin hteo u zemlju da zakopa tajnu koju je video, pa izrasla zova…
Što se tiče džungle, posmatrajmo to sa ove strane: u sadejstvu sa šumama, džungle su ono na šta će ovaj svet disati. Hvala ti na lepim rečima. 🙂
gostkodgroficenaveceri said:
Nema na čemu, dragi imenjače. Svaki otpor napretku je uzaludan.
cy3a said:
“Tačno je da mi je fejs uključen stalno. Ili ovako: ako me ne vidite ulogovanog na fejs, znači da nisam online ni za bilo šta drugo. Poslednje „svetlo koje gasim“ izlazeći iz web browsera je „fejs“ Ali to ne znači da uvek komuniciram. Jedan od tabova zaista jeste zauzet fejsom. Ako me neko traži, dovoljno je da skoči na „fejs“ i tu sam. Ako ne odgovorim a piše da sam online, ili sam zauzet drugim poslom, ili uopšte ne sedim pored kompjutera. I kad vidim odgovoriću.”
Мислим да 90% људи ради на исти начин. Ја радим. Мени је фејс стално укључен, али већи део дана нисам поред рачунара (из оправданих разлога), а немам паметни телефон да бих и преко њега комуницирала на фејсу, нити сматрам да ми је то потребно…
Фејс комуникација ми је помало смарајућа, мада волим да погледам шта моји пријатељи објављују и да коментаришем или лајкујем, кад стигнем… Провирим у пар група чији рад мало интензивније пратим, исто важи и за странице…
Али, ако неко хоће да ме контактира – може, увек ћу одговорити на поруку 🙂
Sizif said:
Telefon u koji može “da stane fejs” kod mene bi trajao tri meseca. Za to vreme ispustio bih ga tri hiljade puta. I zato ga nemam.
Elektronska pošta je zakon. Meni apsolutno omijeni način komunikacije. Meni je to važnije od fejsa. Ovo sa kontaktiranjem ljudi preko fejsa na četu je samo mera predostrožnosti; kao što rekoh: ko zna kakoj e trenutno sagovornik raspoložen, da li je raspoložen u isto vreme kad i ja… Ovako akd je komunikacija tipa maila, to se odgovori kad hoćemo, a ne kad moramo.
cy3a said:
И ја волим мејл… Али, данашњи корисници интернета (углавном) не знају да га користе…
Sizif said:
Kad sam svojevremeno radio na obuci dece i omladine da koriste internet i računare, ne samo da sam ih učio kako da koriste mail servis, nego i kako da podese svoj “Outlook expresss”, tačnije servere za poštu, Ako pomenemo pojam internet pismenost, ja na prvom mestu mislim na korišćenje elektronske pošte. Ne moramo baš da znamo mail servere naših internet provajdera, ali kad uđemo u program za elektronsku poštu i kad nam neko kaže da napišemo nekome mail, tu ne sme da bude pitanja: kako!
aleksandranm said:
…mom sinu like status frajer iz Brazila, neki opak bend (dark metal) a mene na tviteru prati general NATO (vojne snage) stacioniran u Afganistanu…bas da su nam prijatelji. aha.aha.aha. ja sam ih vise izgubila, nego sto sam novih nasla. (zene:koja si ti vestica. ko bi rekao) ali istina, te sto sam nasla…divni su. ipak. to je novo doba i bozanstveno je, bez obzira na sve mracne strane
Sizif said:
Danas sam video posetu mom blogu od strane američke institucije koja dodeljuje IP adrese. Šta su tražili kod mene, dragi Bog zna! 🙂 Možda NATO traži kuvarice? Ino-korespodentkinje? Ispitaj ti njega treba li im neko za pomoć oko baza podataka…
Sa tvojom ocenom novog vremena se slažem. I kad se radi o internetu i mogućnošću komunikacija – uživam!
aleksandranm said:
aaa.ja se uvek sokiram kad vidim amere kod mene. a znas da od kad pisem o njima, vire na sve strane. msm. ako oces u avganistan, da poguram :)))))
Sizif said:
Ja ne brinem o tome da li me čitaju – isuviše sam sitna riba, iako se ubih od šerovanja svojih tekstova!
Pa, mislim jedan informativni razgovor sa njima ne bi škodio! 🙂
aleksandranm said:
njanjanja. informativni razgovor. dobro ti ovo 🙂 (odma mi viri neka sluzba)
ma opusteno boli nas uvo kad nam je lepo (glede citanja) da pisemo
Sizif said:
Tačno sam znao kakva će da bude reakcija na “iforamtivni razgovor”. 🙂 A kako druagčije da akžem za razgovor na kome bi trebalo da saznam šta bi eventualno mogao da bude moj posao? 🙂
aleksandranm said:
Intervju, bato. Intervju. U kom Ti veku zivis!?Boze…
Sizif said:
Pa eto, ja se malo surovije izražavam; moja okolina se lagano navikava, mada se i njima kosa diže na glavi. 🙂
Dragana said:
Interesantna tema.
Da se orijentišem na ovu rečenicu „Ako neko nema potrebu da me kontaktira jednom u dve nedelje, šta će mi kao fejs prijatelj?“ … na fejsu sam skoro sve ljude ubacivala tako što su mi ih prethodni preporučivali, ima ih mnogo i sa mnogima nema nikakve komunikacije, ali… zatrebala mi je jedna sugestija pa sam se setila da je jedna fb osoba navela gde radi, zamolila sam je za uslugu koju mi je rado učinila i mnogo mi pomogla. Hoću da kažem da iako fb smatram buvljom pijacom ipak ima, kao i sve, neospornih prednosti.
Sizif said:
Svoju definiciju interneta, tj stranu sa koje ga ja gledam, čuvam za poseban teskt na blogu. U svakom slučaju, definicija je afirmativna, jer volim internet, kao i računare uopšte.
Žao mi je što sam neke ljude razočarao, jer u jednom periodu su dolazilina preporuku prijatelja, jer im je trebalo partnera za fb igrice; jednom sam igrao tri, od kojih jednu aktivno, pa su onda dolazili i zahtevi koje nisam odbijao. Sada više te igiice ne igram i čini mi se da sam, kao što rekoh, izneverio prijatelje. No, odluka je samo moja. 🙂
Skitarnik said:
Čuj,meni se dešava da ljudi prave distancu i u stvarnom životu kad probam da se pozovem na kafu. Valjda sam namćor,zla žena, veštica…ne znam. Ili zato što mogu sve da otpim i kasnije prefarbam u ružičasto. Ali sve se teže farba! Zato se više ne zovem na kafu sama već striktno čekam pozivnicu,a od komuniciranja na fejsu bežim! Isključen mi je čet (nadam se i da piše da sam offline inače ljudi verovatno misle da sam luda ako prate koliko mi se često pali i gasi fejs i gmail). Ali se nadam da imaju i pametnija posla nego da prate šta ja radim. Malopre sam razmatrala u razgovoru sličnu temu-kako neki ljudi mogu da otprate i otkomentarišu toliko stvari na netu?
Sizif said:
Što se prefarbavanja tiče, sa tim sam davno završio.
A što se tiče ljudi koji mogu da otkomenzarišu tako veliki broj statusa: formatirali smo se na kratke forme! 🙂
MG said:
Sve to dođe kao “online-grad”, šire se liste kao ulice, a nije potrebno maltene ni da se poznajete a kamoli da ste prijatelji.
Blog je definitivno moja najdraža verzija “online života”.
Sizif said:
I onda bude da me taj neko bolje i sasluša i posavetuje kad treba nego neko ko me poznaje,
Mail, webradio, blog, e onda mnogo, mnogo praznih mesata pa sve ostalo. 🙂
LaBiLnA said:
Chat je zakon! 😀
Sizif said:
Prva ljubav zaborava nema? 🙂
LaBiLnA said:
Pa da 🙂 A i jedino je tamo prava interakcija… sve ovo ostalo je sa zadrškom 🙂
Sizif said:
To je istina, mada mi se čini da je fejs zadovoljio nešto drugo što oni koji četuju žele: slike. Sećam se četovanaj na raznim IRC četovima (Krstarica, Serbiancaffe,…) : klincima koji su dolazili na čet najbitnije je bilo da vide slike onih sa kojima četuju.
LaBiLnA said:
Pravom chateru ne treba fotka 😉
Sizif said:
Pravom blogeru ne treba slika na četu. 🙂 Ali, ne prave svi slike od slova i slike na osnovu slova kao mi blogeri. Objasni ti, recimo, klincima u ovom tekstu šta je t pravit chater. To je takav naučni prostup bčetovanju bio, da si mogla da sedneš i da učiš od njih. Doduše, morao sam par saveta da im dam pre nego što su krenuli u svoj prvi čet… čisto da im objesnim “da se ne jede baš sve što leti”.
duledudule said:
slazem se za mail, slazem se i za dzunglu 🙂
Sizif said:
Upisana oba glasa! 🙂
nena3110 said:
Nisam sigurna da sam dobro razumela tekst.
Čak pomišljam da ima neke veze sa mnom.
Na fejsu nisam stalno, a i kad jesam isključen mi je chat, tako da ljudi ne vide da sam tu. U današnje vreme komunikacija je brža i lakša, zahvaljujući internetu i mobilnim telefonima.
Mnogo ljudi još ne ume da koristi internet, iz različitih razloga, ali mobilne telefone su svi naučili da koriste, od 7 do 77 godina.
Ipak, pri korišćenju ovih novih tehnologija treba imati obzira. Zato je retko pozivam na mobilni pre nego što pošaljem SMS, jer ne želim da prekidam ljude u nekom važnom poslu, to što neko poseduje mobilni telefon, ne znači da ga možemo zvati kad nam padne na pamet i ometati u drugim aktivnostima. Znam, postoji mogućnost da telefon isključi, ali bi o tome morali stalno da razmišljamo i svaki čas da uključujemo i isključujemo. Internet je sličan, fejs takođe. Ono što je meni namenjeno, ono što želim da vidim, videći kad budem slobodna da vidim, za hitne stvari, ponovo telefon i SMS.
Nikada nisam imala problema u komunikaciji sa ljudima.
Sizif said:
Prema komentaru koji si napisala, ja znam da jesi razumela. 🙂 Sa offline ljudima mi je, ako sledim taktiku koju već sledim, najlakše komunicirati: napišem kao mail, pa odgovarajte kad budete mogli. Baš i polazim od toga da ljudi, iako piše da su online, nemaju vremena.
Sviđa mi se tvoja pažljivost prema korisnicima mobilnih telefona, time što im se prvo javiš porukom. To je, recimo, nešo što meni nije palo na pamet da radim.
tanjat said:
Pa mudro, Sizife! 🙂
Sizif said:
Hvala najlepše, Tanja! 🙂
gospodjicadj said:
Au… pa mene bi 90% Fejs prijatelja trebalo odavno da izbriše. Majkemi! Ako i kad sam pored računara, Fejs mi je uključen, ali nikad, NIKAD nisam online. Ni za koga. Lenja sam. 😀
Ono, lepo mi je da vidim statuse, fotke, kad neko podeli neki dobar tekst, nešto šaljivo/korisno… štagod, ali kad je sama komunikacija u pitanju, i dalje mi je najdraži način razgovor uz kafu/pivo/klopu… Licem u lice. Najprirodnije je. 🙂
Sizif said:
Sweet-South-Sister, onda je s tobom lako komunicirati. Osnovna ideja ovog mog teksta bila je da pokažem kako uspevam da budem u kontaktu sa prijateljiam na fejsu, a da ih ne dovedem u priliku da pomisle da ću da im oduzmem vreme. Zato, lepo, kad nekoga hoću da kontaktiram, čekam da bude offline, baš zato što ne mora da mi odgovara odmah. Posebno što sad fejs ima i onaj “plug-inčić” da znaš kad je neko video to što sam mu napisao.
Pa, narode, daleko ste mi za kaficu. I ja to najviše volim, ali vrlo retko to i mogu da ostvarim. Ali priliku nikad ne propuštam. Naročito sad.
dvemarije said:
iskreno mene je fejs smorio.. sve redje svracam tamo, i ne nedostaje mi uopste…….. blog, s druge strane iako me ovde ima jos manje, mi nedstaje vise……
Sizif said:
Mene nije jer sam počeo da ga tretiram kao nešto što mi je ono što i vozačima retrovizor: da mogu da pogledam povremeno i kad poželim, a da opet, mene može da pronađe ko kada želi.
Blog… ne mogu bez pisanja. To je sada već prešlo u zarazu. Ako bih rekao da u guglovom disku imam pet započeltih tekstova, da ih je tri nastalo iz jednog koji je, opet, nastavio da živi sam za sebe i da čeka završetak, verovatno biste pomislili da nisam sam sa sobom. 🙂