Oznake

Gledam juče reprizu novogodišnjeg kviza „Milioner“. Više sam nekako voleo da gledam hrvatski nego ovaj naš, a jedan od razloga je odijum prema televiziji koja je prikazivala kviz u našoj zemlji. No, nije to tema.

Praznična emisija (na kraju saznadosmo – njen prvi deo). Prvo pa muško – Željko Joksimović. Tako on priča o svom životu odgovarajući na pitanja. Zna, kaže, da svita puno instrumenata, pa je za potrebe novinara taj broj krstio imenom jedanaest (ako sam dobro zapamtio). Među instrumentima pomenuo je harmoniku. Violinu nije.

Kao klinac sam hteo nešto da sviram, a to nešto je vrlo brzo postala harnomika. Malog mene upisaše u muzičku školu sa zakašnjenjem od jednog polugođa, tako da sam krenuo tek u drugo. Domaći zadatak savladavanja propuštenog gradiva nije bio veliki problem. Skontao ja „o čemu se radi“, pa sam tako na kraju pripremnog razreda na ispitu za upis u prvi razred imao najviše bodova, uz jedno tada katastrofalno ali. Ova tri krvnička slova su značila da su sva mesta za moju željenu harmoniku bila popunjena. Izvoleo sam birati između flaute, klarineta I violine. Ma kakvo biranje – hoću harmoniku I tačka! Užasavala me činjenica da sa najvećim brojem poena na ispitu ne mogu da biram nego – daj šta daš. E, pa ima da ponavljam, rekoh sebi I majci koja je devetogodišnjeg sina vodila na polaganje ispita. Dugo, dugo me ubeđivala da ne kvarim nešto što sam tako dobro uradio, ali mali ja nisam do tada u životu znao šta to znači kompromis (tada naravno nisam znao da se to tako zove, samo sada odmotavam film). Ubedi mene majka da ne odustajem, a da odaberem šta hoću (kako, mama, šta hoću, kad neću ni jedan od ova tri). E, sad – na putu do kuće proradi u meni nešto što tada nisam umeo da objasnim, a ni danas ga ne bih nazvao inatom, već više kao izazov prema nepoznatom. To je bio tek prvi put, a on je najteži.

Nije patetika u rečima. Patetika su nedoživljuene i isilovane emocije, one koje vam je neko ispričao, a vi ih samo „plagirate“ rečima. Da pojasnim – kada kažem da ljubav ume da ceni samo onaj ko se za nju bori, onda vam to kažem zato što sam iskusio na ličnom primeru. Violinu nisam mogao da svarim ni uz pomoć „Digestala“. Borio sam se da je nekako zavolim. Trud mi se vratio na najlepši način a da toga nisam ni bio svestan. Ono što je odlučilo je bila ljubav prema muzici. Dakle, voleo sam muziku, a tada sa desetak godina nisam znao da je to ustvari najvažnije. I nekako mi se violina uvukla u srce. Neke od tih „violina“ imale su oči devojčica koje su mi se sviđale, a jedna od njih baš puno. I ona je svirala violinu, samo puno bolje od mene. Ja sam svoje niže (i jedino) muzičko obrazovanje završio bez ambicija da se kitim nagradama.

Volim da čujem violinu bilo solo, u kamernom ili nekim većim orlkestrima. Različit i uvek lep osećaj je sviranje u ma kom vidu: kao solista ćete čuti kako neko delo vi “vidite”; kamerni orkestar će vam pokazati kako zvuči vaša partitura u odnosu na ostale članove, I to je ono što me najviše privlači u sviranju. Slušate malo sebe, malo svakoga ponaosob, pa onda sve zajedno, i tako vam misli lete kroz kompoziciju, pa se čini posle mnogo slušanja da ustvari slušate delo po prvi put. U velikim orkestrima vi možete i prekskočiti neki deo, možete i „falširati“, neće se odraziti na celinu (pod uslovom da ste jedino vi pogrešili, naravno), ali kamerni orkestar je nešto gde možete tačno da vidite koliko vi doprinoste celini. Možete, pomalo sujetno reći – eto, bez mene to ne bi izgledalo tako dobro.

Šta je ostalo?

Veština sviranja je nešto što ako ne vežbate, može da „izađe iz prstiju“: Srećom, moje istinsko sviranje (ono kada vas ne zanima ni da li neko sluša ni da li ste neki ton odfalširali, ni krešendo, ni ostale zvrčke) krenulo je tek kada sam završio muzičku školu. Sve što se mora, ma koliko voleli stvara pomalo „branu“ u glavi. E, kada je bilo gotovo, onda sam isključivo svirao za svoju dušu i tek tada osetio pravu draž sviranja. Nije bilo pod pritiskom obaveze i bilo je divno. Istina, krao sam takve ternutke i tokom trajanja muzičke škole, ali tek po završetku mogao sam totalno opušteno da uživam.

Muzička škola mi je bila škola u kojoj sam osim sviranja naučio i puno o životu. Jedna od najvažnijih lekcija je ona o istrajnosti. Samo prvi put bilo je teško završiti ono što je započeto, a ponekad se činilo noćnom morom. Poseban tekst bih mogao da napišem o tome koliko je bilo gorko u pojedinim trenucima, koliko puta mi je došlo da „bacim sve dođavola“ i da odem kao da nikada nisam ni video violinu.

Odlazim ponekad u muzičku školu, tek da vidim „kako stoje stvari“. Mojih nastavnika je sve manje. Odlaze u penziju ili u druge škole. Sa onima koji me se sećaju se uvek lepo ispričam. „Uzimaš li ,ćermane’ ponekad?“ Odgovor „Bogami, otkako sam završio – vrlo često“, pretvorio se u: „Bogami, nisam odavno, ali planiram ovih dana…“ Ovo liči na susrete davno rastalih prijatelja koji na rastanku kažu: „E, obavezno ćemo se čuti.“ ali ih život već posle nekoliko sati udalji. Možda se nekada zaista I sretnu. Ja I violina takođe.